Dječak kome je vuk bio čovjek, a čovjek vuk (priča iz davnina)

1988. godine negdje na tromeđi BiH, Crne Gore i Srbije, lovci su u čoporu vukova ugledali dječaka koji se kretao četveronoške. Vukove su ubili, a dječaka uhvatili.

Tijelo mu je bilo prekriveno ranama i ogrebotinama, bio je neuhranjen, modar, nije znao pričati… Nisu znali ko je, odakle je, čiji je, ništa.

Dali su mu ime Haris Pućurica. Smješten je u centralno prihvatilište za djecu i omladinu u Beogradu, gdje je ostao do 1992. godine. kada je vraćen natrag u BiH.

O njegovom kratkom i neobičnom životu snimljen je film „Ničije dijete”, reditelja Vuka Ršumovića.

Harisovo porijeklo je ostalo misterija. Možda se jednostavno odšetao ka šumi od roditelja, možda su ga mjesecima tražili i nisu uspjeli pronaći.

Možda je bio ostavljeno dijete, a možda su roditelji imali saobraćajnu nesreću, a on je jedini preživio i izgubio se negdje u gustim šumama. Možda… Niko ga nije tražio, a nije ni on.

O njegovom životu zna se samo onoliko od kad su ga pronašli pa do dana kada je kao prilično socijalizovano dijete, četiri godine kasnije napustio beogradsko Centralno prihvatilište za djecu i omladinu.

Ime su mu dali lovci i tako mu odredili i naciju i vjeru. Odakle je došao i gdje je poslije otišao i danas je misterija. Neki tvrde da su čuli kako je poginuo negdje na ratištu u Bosni. Uglavnom, nikad se više nije javio nikom.