Još jedan dokaz Milanovićeve nesposobnosti da poboljša odnose s Bošnjacima

10 Min Read

Kako možete očekivati da vas dočekaju kao prijatelja, ako odbijate gostoprimstvo onima koji dođu izraziti razumijevanje i solidarnost za patnju vašeg naroda

Šta se, pobogu, u međuvremenu dogodilo, da nas smatrate neprijateljima – gotovo je zavapio hrvatski predsjednik Zoran Milanović s obilježavanja 30. godišnjice osnivanja Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) u Mostaru, piše Al Jazeera.

Bilo to pitanje tek izraz uobičajenoga balkanskog političkog cinizma ili ipak iskren pokušaj da se odnosi razumiju i poboljšaju, poslije Milanovićeva boravka u Mostaru, jedno je sigurno: hrvatski predsjednik ne razumije aktualne političke i civilizacijske odnose Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ali ne shvaća ni vlastitu ulogu u tim nadasve osjetljivim odnosima.

Zapanjujuće je, naime, da Zoran Milanović ne razumije – ili, možda, odbija razumjeti – kako nije realno očekivati da ga nacionalno neopterećeni građani Bosne i Hercegovine, ma koje nacionalnosti bili, dočekuju raširenih ruku, nakon svega što je o njima, njihovim komšijama i njihovim političkim predstavnicima izgovorio i učinio proteklih mjeseci.

Pritom valja razjasniti i to da se u Milanovićevu nerazumijevanju krije neprilično poopćavanje lične odgovornosti: kada rabi zamjenicu “nas”, on to zapravo sugerira kako netko u Bosni i Hercegovini neprijateljima smatra, valjda, “nas”, sve Hrvate.

“Sarajevska čaršija”

E pa, neće biti tako: nikada, nigdje i nitko nije rekao da Bošnjaci, ili njihovi politički predstavnici, Hrvate “smatraju neprijateljima”. A to, što političari poput Zorana Milanovića, u dijelu susjedne zemlje – naročito onome koji Milanović običava posprdno nazivati “sarajevskom čaršijom” – ne bivaju dočekani raširenih ruku, više je, rekli bismo, njihov osobni problem koji, što duže traje, to više šteti svima – i s ove, i s one strane državne granice.

Isto tako, ni sudjelovanje hrvatskog predsjednika na obilježavanju 30. obljetnice osnutka HVO-a u Mostaru, neće pripomoći popravljanju odnosa političkih predstavnika Hrvata i Bošnjaka, ma koliko pomiriteljskih i proevropskih poruka Milanović u petak odaslao iz Bosne i Hercegovine.

Jer, ko može tim porukama vjerovati, kada je očito da Zoran Milanović ne shvaća, ili želi shvatiti, duboku simboličku kontroverzu koja se krije već u tome što je odlučio doći na godišnjicu osnivanja HVO-a, pa još u Mostar, grad čije je središte, zajedno sa spomenicima kulture u njegovoj staroj, jedinstvenoj orijentalnoj jezgri, isti taj HVO 1993. godine sravnio sa zemljom?

Teret tuđmanovske ostavštine

Boravak Zorana Milanovića u petak u Mostaru – a preciznije i politički simbolično, samo na desnoj obali Neretve – utoliko je samo još jedan tipičan postupak političara koji, namjerno ili ne, iskazuje hroničnu nesposobnost poboljšanja odnosa sa susjednom zemljom, a ne nažalost ono što je Milanović u Domu Kosače deklarativno uporno tvrdio: posjet prijatelja koji samo želi što bržu europeizaciju Bosne i Hercegovine.

Jer, da je u Mostaru uistinu htio zvučati uvjerljivo, Milanović je, još i prije dolaska, trebao nekako olakšati teret koji je, i samome sebi i političkim sagovornicima u Bosni i Hercegovini, proteklih mjeseci natovario, ružno i neprimjereno govoreći o dijelu političkih čelnika susjedne zemlje, uz istodobno ugošćavanje i komplimentiranje deklariranom secesionistu Miloradu Dodiku.

Tako je Milanović svoj posjet Mostaru unaprijed opteretio teretom tuđmanovske ostavštine, koju današnji hrvatski predsjednik tako rado ističe. A u koliko se samo simboličkih gesti ta ostavština osjetila! Uistinu je nevjerojatno da Milanović to odbija vidjeti: osjetila se, recimo, u tome što je godišnjica osnivanja HVO-a obilježena samo dva dana nakon 30. godišnjice početka opsade Sarajeva, a da o tome ni Milanović, ni hrvatska Vlada, ni hrvatski Sabor, a ni itko iz čovićevskog društva u Mostaru, nije rekao ni jedne jedine riječi – kao da se ni dogodilo nije.

S druge strane, kada je bošnjački član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović u decembru prošle godine došao u Vukovar, na obilježavanje 30. godišnjice okupacije grada, i kada se smjerno poklonio sjećanju na žrtve, u Hrvatskoj je – i od samog Milanovića – doživio ružan osobni napad, što je bio zapanjujući iskaz javnog uskraćivanja gostoprimstva, na osobnoj razini bezobrazan, a na političkoj skandalozan.

I onda, recite: kako možete očekivati da vas dočekaju kao prijatelja, ako odbijate gostoprimstvo onima koji dođu izraziti razumijevanje i solidarnost za patnju vašeg naroda, a istodobno se ni simbolički ne osvrnete na patnju ljudi kojima dolazite u goste? Zar je toliki nesklad uistinu teško razumjeti?

“Udbaš iz Zenice”

A to nije sve. Milanović je Džaferovića svojedobno nazvao “udbašem iz Zenice”; predsjednika SDA Bakira Izetbegovića nazvao je “velikim Hasan-agom pomiriteljem”; u petak je u Mostaru izjavio kako je Bosna i Hercegovina “nastala na krvi hrvatskih vojnika”… kao da Armija BiH ne postoji; a njegova metafora o “etničkom” i “građanskom” kao o “sapunu” i “parfemu” odavno je već uvrštena u antologiju balkanskih političkih uvreda.

Hrvatski je predsjednik u dvije i pol godine mandata o Bosni i Hercegovini izgovorio toliko neprimjerenih riječi, da je čak i pomirljivi poglavar Islamske zajednice u BiH reisu-l-ulema Husein Kavazović, dva dana uoči Milanovićeva dolaska u Mostar, ustvrdio kako se svakodnevno ponižavaju, ismijavaju i dehumaniziraju Bošnjaci koje se naziva muslimanima i “onima kojima treba sapun i šta sve što čujemo od najviših državnika naših susjeda”.

– Sve ovo nas s razlogom zabrinjava kao narod i kao zajednicu vjernika – upozorio je reis Kavazović.

– Islamska zajednica se ne miješa u politiku, niti to želi, ali dijeli strahove svojih pripadnika, i ja kao reis imam obvezu o tim strahovima javno progovoriti – izjavio je Kavazović na 30. godišnjicu početka opsade Sarajeva, u intervjuu tuzlanskom listu Ramazanske novine, dodajući da se “mora uraditi više kako bi se strahovi Bošnjaka čuli i kako bi njihovi prijatelji u svijetu ali i među susjedima, prije svega Srbima i Hrvatima, shvatili šta oni zapravo žele”.

Je li Milanović baš zbog tih iznimno ozbiljnih upozorenja u Mostaru govorio onako neuobičajeno pomiriteljski? Ako i jest, upadljiva je bila njegova etnička i politička jednostranost.

Zar treba podsjećati da Mostar nije jednonacionalni grad? Da ondje ne žive samo Hrvati? Da ne može pristojan političar onamo doći, pa ignorirati pola grada; naročito to ne može hrvatski političar, ako mu je uistinu stalo razumijevanja, saradnje i povjerenja.

Nesposobnost poboljšanja odnosa

Najmanje što bi u današnjem, traumama još uvijek opterećenom Mostaru, trebao učiniti hrvatski političar kojemu je uistinu do prijateljstva, bilo bi barem ovo: otići u istočni dio Mostara, poslušati ratne žrtve i pokloniti se poginulima; posjetiti Gradsko vijeće i razgovarati s gradonačelnikom i svim vijećnicima; prijeći preko Starog mosta i po staroj čaršiji obići “mostarske dućane”; posjetiti novoobnovljenu Pravoslavnu crkvu koju je, podsjetimo, 1992. minirao HOS; otići na Partizansko groblje, monumentalni spomenik Bogdana Bogdanovića u zapadnom dijelu grada, koji je već godinama izložen proustaškom pustošenju, te ondje, ali i na Starom mostu, progovoriti o pomirenju, prijateljstvu, žaljenju zbog rata 1993. i zajedničkim oslobodilačkim akcijama 1995.

Ništa od toga nije učinio Zoran Milanović. Štoviše, on je u Domu Hercega Stjepana Kosače, zgradi koja je s godinama postala tuđmanoidnim simbolom politike HDZ-a BiH, našao shodnim iznijeti “uviđavnu” primjedbu kako je Hercegova kći Katarina “kod dolazaka Osmanlija završila u Rimu”. Svojim nastupom u Kosači, Milanović je dopustio da Dragan Čović svoju vlastitu politiku dodatno legitimira autoritetom hrvatskog predsjednika, ne propuštajući pritom Milanovića lično ucijeniti javnim podsjećanjem da HDZ BiH neće tek tako zaboraviti njegovo neobično konvertitstvo od nenacionalističkog socijaldemokrata do današnjeg etnicističkog konzervativca.

U jednu riječ, sudjelovanje hrvatskog predsjednika na 30. godišnjici osnivanja HVO-a u petak u Mostaru bilo je samo još jedan dokaz Milanovićeve nesposobnosti da poboljša odnose s Bošnjacima i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Dapače, čini se da čak i njegove dobronamjerne izjave počinju izazivati kontraefekt, jer Milanović ni u njima ne pokazuje volju da se distancira od tuđmanizma. Takva politika, kad bi čak i htjela, u velikom dijelu Bosne i Hercegovine ne može biti dočekana prijateljski, i o tome bi Zoran Milanović napokon trebao početi voditi računa. Dotad, za mnoge u susjednoj zemlji, hrvatski predsjednik ne može biti više od prijatelja koji tek treba doći. Ako ne prije, a ono na sljedećim izborima.

Share this Article