Bekir Mehić iz Bratunca imao je dvije i po godine kada su mu agresori ubili oca Saliha, a 29 godina nije imao ništa podataka o tome gdje se nalazi. On je danas na zajedničkoj dženazi u Spomen-kompleksu Veljaci i Šehidskom mezarju spustio dijelove posmrtnih ostataka u grob.
Salih Mehić rođen je u Hrnčićima kod Bratunca 1964. godine, a nestao u Lolićima 1993. godine. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2020. godine na lokalitetu Voljavica, a ostao je iza ovog borca koji se vratio u BiH iz Švicarske da brani svoju domovinu od agresora.sin Bekir , koji sada živi sa majkom u Živinicama.
O svom ocu, kojeg je danas spustio u grob, nije znao ništa 29 godina, a prve informacije da su mu pronađeni skeletni ostaci dobio je od strica.
U intervjuu za Klix.ba, 32-godišnjak ističe da su mu emocije ovog dana pomiješane.
“S jedne strane mi je jako teško jer nakon toliko godina moram klanjati dženazu i sahraniti očeve posmrtne ostatke, a s druge strane mi je drago da znam gdje je njegov mezar iznad kojeg ću proučiti njegovu fatihu. Moja duša je našla mir”, priča nam Bekir.
Bekir je imao dvije i po godine kada mu je ubijen otac, a prema riječima članova porodice, vratio se iz Švicarske 1992. godine kako bi spasio domovinu od agresora.
“Časno i pošteno je stao u odbranu ove države, za koju je na kraju dao i život. Nestao je napuštajući Srebrenicu kao zaštićenu zonu prema Konjević Polju i od tada mu se gubi svaki trag do prošle godine, kada su mu posmrtni ostaci pronađeni. na groblju u Voljavici kod Bratunca, tamo su ga sahranili isti ljudi koji su ga ubili – priča nam Bekir.
Lika svog oca Bekira nije zapamtio, a ostalo mu je nekoliko fotografija i komada odjeće za vječnu uspomenu.
“Ja sam osoba koja ne može da se seti svog oca u glavi, jer sam bio veoma mlad. Ali, po tuđim pričama, fotografijama i stvarima koje imam od pokojnog oca, kažu da sam ja njegova kopija, po karakteru. i ponašanje. i karakter. Takođe su mi rekli da je bio veoma dobar čovjek, koji je volio ovu zemlju, pravi patriota”, dodao je Bekir.
Danas živi sa majkom u Živinicama, a kako nam kaže, nikada nije napustio Bosnu i Hercegovinu, niti namjerava to učiniti. Trenutno je zaposlen u Ministarstvu unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona, a kao policijski službenik angažovan je u Policijskoj stanici Kladanj.
Na neki način sam nastavio da radim ono što je moja baka morala da radi 1992. i 1993. godine. Hteo je i on da postane policajac, predavao je dokumenta na konkurse u tadašnjoj miliciji, ali nije odustajao. Ali, hvala Bogu, To sam i postao“, naglašava Bekir.
I pored svih strahota kroz koje je prošao kao dječak, danas kod ovog 32-godišnjaka nema mjesta mržnji. On ne odgovara na nacionalističke poteze i negiranja zločina, ističući da su za to najveći dokaz grobovi u kojima su žrtve sahranjene, ali i međunarodno priznate sudske presude.
