Štićenica Sigurne kuće u Sarajevu godinama je trpjela nasilje u porodici, sve dok jednog dana nije odlučila da se iz Sigurne kuće ne vrati svojoj nasilnoj supruzi.
Negativna slika
Kako kaže u intervjuu za “Avaz”, njena posljednja posjeta Sigurnoj kući zapravo je bio trenutak kada je odlučila da preuzme sudbinu u svoje ruke.
– Žrtva sam nasilja više od 20 godina. Sve je počelo svađama i svađama, ljubomorom koju sam sama sebi opravdavala na razne načine, pa nastavilo sa šamarima, guranjem, povlačenjem, da bi preraslo u teže fizičko nasilje. Od mene je tražio seksualni odnos čak i kada nisam htela, posebno kada bi dolazio kući pijan – prepričava bolne događaje.
Priča kako je izgubila samopouzdanje i stvorila negativnu sliku o sebi.
– Sada znam da je sve to posljedica psihičkog i fizičkog zlostavljanja koje mi je učinio. Kroz psihosocijalni tretman sam shvatila da nisam kriva za nasilje koje mi se dogodilo i da odgovornost treba da bude samo na njemu. Moja djeca i ja sada živimo život bez nasilja i straha – priča nam.
Nisu svjesni
Od 2000. godine u Sigurnoj kući u Sarajevu boravilo je 790 žena, kazala je psihologinja Sigurne kuće Jasmina Buljić.
– Otprilike svaka treća žena bila je žrtva seksualnog nasilja. Žene često trpe seksualno nasilje tokom braka ili vanbračne veze, a da toga nisu ni svjesne, a tek kroz psihosocijalni tretman u Sigurnoj kući shvate da su i one pretrpjele ovaj oblik nasilja – ističe Buljić.
Duboki trag
Posljedice seksualnog zlostavljanja su brojne i ostavljaju dubok trag na psihu osobe.
– Osoba koja doživi seksualno nasilje treba razumijevanje i moral i podršku sistema (policije i organa zaštite). U početku, osoba može biti u stanju nevjerice i šoka, teško joj je prihvatiti da joj se to dogodilo ili pokušati potisnuti traumatično iskustvo. Prolaskom kroz terapijski proces osoba vraća osjećaj samopouzdanja i reintegriše se u zajednicu kao funkcionalna osoba – objašnjava Buljić.
