Jedna od najtužnijih priča iz posljednjeg rata u Sarajevu je priča o sarajevskim Romeu i Juliji, Admiri Ismić i Bošku Brkiću.
Ubijen 18. maja 1993. pri pokušaju bijega iz ratnog Sarajeva, i otišao, osam dana, ležeći mrtav, u zagrljaju, na ljetnoj ulici u Sarajevu. Njihova priča potresla je cijeli svijet.
Međunarodni dokumentarac o Admiri i Bošku snimljen je 1994. godine sa Kanađanima na čelu. Film govori o detaljima ove velike ljubavi, od njihovog prvog poljupca do dana smrti. U filmu govore njihovi roditelji, sestre, prijatelji, komšije… a saznaje se kakvu je ulogu u njihovim životima imao Ismet Bajramović Ćelo.
Šokantna priča iz ovog filma, o dječaku i djevojčici koja počinje početkom 1984. godine, kada su se Boško i Admir prvi put poljubili na novogodišnjoj zabavi u Sarajevu.
Bili su veoma različiti
Tanja Bogdanović, Admirina najbolja drugarica iz školskih dana, koja ih je oboje odlično poznavala, kaže da su se oboje veoma razlikovali.
– Admira je bila drugačija od svih nas. Voljela je motore i znala je popraviti auto… bila je malo divlja. Djevojke se obično nečega boje, ali Admira ništa ne može uplašiti. Boško je bio drugačiji. Bio je tiši, smireniji. I on se smiješio. Uvijek. Voleo je da se šali na račun drugih, ali je to uvek radio na lep način, kao pravu „dobra stvar“.
Boškovi roditelji su se sedamdesetih godina prošlog vijeka preselili u Sarajevo. Njegov otac Dragan je bio inženjer koji je radio za UN. Radina majka je bila hemičar. Imali su dva sina, Boška i Banetu.
Majka Rada se priseća:
– Odgajao sam svoje sinove ne razmišljajući o vjeri i naciji. Nikada im nisam rekao da su oni Srbi, a da su ovi drugi Hrvati i Muslimani. Nisam vidio Admira kao muslimana, drugačijeg. Gledao sam na nju kao na djevojku mog sina koju je on volio i koju sam ja volio.
Isto su mislili i Admirini roditelji. Zijo Ismić i njegova supruga Nera odobrili su vezu svoje najstarije kćerke.
– Znao sam od prvog dana. I nije mi smetalo. Mislio sam da je dobra, jer je tip bio strašno fin. Vremenom sam ga zavoleo i nisam ga odvajao od Admire – rekao je njen otac Zijo.
Slično dodaje i njena majka, čija je porodica imala mešovite brakove. Admirina mlađa sestra Amela rekla je da Boško za nju nije Srbin, već brat kojeg nikada nije imala. No, baka i djed zaljubljenog para u početku nisu odobravali vezu. Obojica su se sjećali prethodnog, Drugog svjetskog rata. Admirova baka se prisjetila borbe protiv četnika, a Boškova baka kako su joj ustaše uzele muža i ubile ga.
Ništa ih nije moglo razdvojiti
Ipak, Boško i Admira su se neizmjerno voljeli. 1986. bili su tipični jugoslovenski tinejdžeri. Njegova majka kaže da su ih zanimali automobili, filmovi i muzika. Te godine mu je, nažalost, otac preminuo od srčanog udara, a Boško je “odrastao”. Istovremeno ga šalju na odsluženje vojnog roka u Srbiju. Međutim, ni to ih nije razdvojilo. Pisali su jedno drugom svaki dan. Evo rečenica iz njihovih pisama:
– Draga moja Admira,
Svake noći kada idem u krevet, ne mogu da zaspim jer mislim na tebe. Ljubavi moja, ti si jedina sreca koju imam…
– Draga moja ljubavi,
Sarajevo noću je nešto najljepše na svijetu. Možda bih mogao da živim negde drugde, ali samo da sam bio primoran. Ostalo je još samo malo vremena dok ponovo ne budemo zajedno. Nakon toga, ništa nas neće moći razdvojiti…
– Draga moja Admira,
Mnogo mi nedostaješ i ne mogu ti to ni rečima opisati. Sada se ceo moj život svodi na dan kada odslužim svoj rok i vidimo se ponovo…
Nakon 11 mjeseci ponovo su bili zajedno. Admira je studirala ekonomiju, a Boško je otvorio prodavnicu kuhinjske opreme koju je kupio na putovanju u Italiju. Međutim, stare mržnje su se polako pojavile. Slobodan Milošević je 1989. godine na Kosovu polju okupio hiljade Srba koji su pozivali na stvaranje Velike Srbije. Dvije godine kasnije Hrvatska je proglasila nezavisnost.
Boško nije htio u vojsku
U Sarajevu su ljudi bili uvjereni da rata neće biti. Početkom aprila 1992. godine, nažalost, počeo je rat u Sarajevu. Srpski snajperisti uzimaju prve žrtve. Admirin otac kaže da su svi, Boško i Admira, bili sigurni da će sve uskoro završiti.
Sveštenik Vojislav Čakić, koji je poznavao Admirinog oca, otišao je “na drugu stranu”. On je to objasnio riječima:
– … da sada nismo krenuli u rat, ne bi nas bilo za deset godina. On će na kraju predvoditi namaz na dženazi Boška i Admire, ali za Admiru, kako je kasnije rekao, nije htio klanjati jer je bila muslimanka.
Među mnogim Srbima koji su ostali u gradu bio je i Boško, koji nije htio u vojsku. Nema. Mišo Ćuk, njegov komšija, Srbin – koji će imati važnu ulogu u sudbini Admire i Boška – ostao je u gradu na početku rata i pridružio se Armiji BiH. Boško je htio da mu da pištolj, da ga zaštiti od “problema”, ali Boško nije htio da ga uzme.
U julu 1992. granata je uništila Boškov stan u kojem je porodica živjela 25 godina. Opet će pasti granata u stan koji će ići, na susedni ulaz. Boškova majka je stoga odlučila da ode i u očaju se obratila jedinoj osobi koja joj je mogla pomoći. Najboljem prijatelju njegovog starijeg sina Baneta – Ismetu Bajramoviću Ćeli.
– Rada mi je bila kao druga majka… I da se razumemo, ovo nije rat heroja kao Drugi svetski rat, ovo je nacionalni rat ovde. Ako ću biti heroj samo muslimanima, neću biti takav – rekao je tada Ćelo, kojem je Boško “bio kao mlađi brat”. Cela, koji je u filmu opisan kao jedan od vodećih gradskih kriminalaca, navodno je štitio “Srbe na Koševu” i vodio razmjene. Boškova majka kaže da je Ćelo sredio da za tri dana ode iz grada i obećao joj da će zaštititi Boška šta god da se desi.
Prijatelj ga je prodao
U jesen 1992. Boško i Admira useljavaju se u devastiran stan njegovih roditelja. Boško je bio uznemiren što nisu u braku, ali Admira nije htjela zbog velikog interesovanja medija za mješovite brakove.
Jurka Radojević, komšija Srbin, oslanjala se na njih dvojicu.
– Boško mi je donio vodu, pomagali smo se. Imala sam šporet na drva, pa smo zajedno pekli hleb i jeli bismo ga zajedno, do poslednje mrvice – priseća se ova žena.
U tom periodu Boško i pomenuti Mišo Ćuk postaće nerazdvojni drugovi koji su često trgovali kafom, ali i uljem, na tržištu…
– …moraš, nemaš od čega da živiš. Bio je to prljav posao, ali nam je Ćelo dozvolio – prisjeća se Ćuk.
U tom periodu Ćelo će organizovati veliko vjenčanje kojem će prisustvovati Boško i Admira. Dok je bila svadba, Mišo Ćuk će pobjeći iz Sarajeva – kako je bio u vojsci, neke važne vojne informacije će “prebaciti” na “drugu stranu”. O bekstvu Bošku, koji je sada ostao u gradu kao najbolji prijatelj “neprijatelja”, nije rekao ništa o bekstvu. I odmah nakon toga za Boška počinje užasan period u gradu.
– Neki su počeli da ga napadaju, čak i fizički, jedan je bacio kamen. Štitio sam ga, da to nisam uradio možda bi ga ubili – rekao je Ćelo i dodao da je Boško morao da ode.
– Bio je ugrožen, jer nisam mogla stalno da budem sa njim, zamislite kako je kad te prijatelj “proda”, a Mišo mu je to uradio.
Sve je bilo dogovoreno
Početkom maja 1993. Boško je pozvan na saslušanje u policijsku stanicu i plašio se najgoreg. Imao je 72 sata da se prijavi, prije nego što je uhapšen. Odlučio je da pobjegne, zajedno sa Admirom: skrivali su se u stanu njene bake dok im Ćelo nije organizirao odlazak iz grada.
Užasnog datuma, 18. maja 1993. godine, Admira je stigla u kuću svojih roditelja. Njena majka kaže da joj je najteže padala raskid sa mačkom Žućom. Nije se oprostila od oca – nije mu odobravala pomisao na bijeg. Onda su se spakovali u stanu njene bake, uzeli nekoliko stvari i nešto njenog nakita. Ušili su nešto novca u svoju odjeću. Njena baka se sjeća da su joj mahnuli, ušli u auto i otišli. Čekala je poruku da su stigli, da je sve u redu, ali je nikada nije dobila.
Pismo koje je Admira ostavila svojoj majci:
– Majko mila, večeras odlazimo i sve što se dešava je Božja volja. Nazvat ću te čim stignemo. Stalo mi je do tebe, i stalo mi je do Žute. Razgovarali smo kad se rat završi, vratit ćemo se i sve će biti kao prije. Kao da nije bilo rata. Ne brini za mene, čuvaj se, biće mi lakše.
Volim te mnogo,
Vaša Admira.
Čelo će se dogovoriti o “razmjeni” sa dvojicom Srba na Grbavici. Jedan, Milkan Gaborović, čekao je Ćelu da “pošalje” tetku i rodbinu, a drugi, Saša Bogdanović, seća se kako je sve dogovoreno, da niko ne puca.
Zagrlila ga je, a onda je nastala tišina
Čelo tvrdi da je rekao Bošku da mora čekati da padne mrak.
– Morali su proći međuzonu (Vrbanja most, op. a.) gdje je bilo četiri-pet armija. Caco, MUP, specijalne jedinice MUP-a, HVO-a, cetnici… ko ce sve to povezati…
Dino Ćapin, komandant hrvatske jedinice koja se borila uz Armije BiH, kaže da ih je posmatrao sa obližnjeg krova. Saša Bogdanović dodaje da je zviždao Bošku, a on meni.
– Trčali su i skakali… kao da se igraju. Kada su došli do raskrsnice, čuli smo samo pucanj, snajper, metak koji je pogodio ispred njihovih nogu.
Ćapin dodaje da je Boško preminuo na licu mjesta, a Admira je ranjena.
Zastenjala je i puzala prema njemu. Zagrlila ga je, a onda je nastala tišina.
– Teško mi je da pričam o tome. Voleo sam ih oboje. Žao mi je što me nije poslušao… – kaže Ćelo.
– Još uvek ne verujem da su mrtvi. Kako takvi mladi ljudi tako nasilno nestaju, zbog jednog neljudskog poteza. Monstruozan čin. Ljubav, međutim, ne može pobediti sve. Ne može pobijediti one koji ne vjeruju u ljubav. A oni koji pucaju na nas ne veruju u ljubav – rekao je kasnije njen otac.
Zabilježeni su kao brojevi
Dva dana su dvije strane raspravljale o tome ko će preuzeti tijela i okrivljavale jedna drugu za smrt Boška i Admire. Nije bilo motiva. Nije bilo logike. Nije bilo razloga.
– Bolesnici nose oružje, na sve strane i nikad se ne zna koja će budala prva ispaliti metak – prokomentarisao je Saša.
UNPROFOR nije htio pomoći ni njegovim roditeljima. Posle osam dana, srpska policija je, rekli su komandiri za TV, spasila tela iz “humanitarnih razloga”. Ali Sasha u filmu priznaje da su tijela izvukli muslimanski zarobljenici.
U srpskoj vojnoj mrtvačnici evidentirani su kao brojevi – 250 i 251.
Srpski vojnici odbili su želju roditelja da im djeca budu sahranjena u Sarajevu. Sahranjeni su na vojnom groblju u Lukavici. Boškova majka prekrila je Admirov kofer džemperom koji joj je isplela.
Odmah nakon rata, 1996. godine, ponovo su sahranjeni. Zajedno. U Sarajevu.
