file:///C:/Users/Administrator/Desktop/Nekada%20je%20u%20ovoj%20kuÄi%20bila%20graja%20i%20životna%20radost.%20Ostale%20su%20samo%20fotografije…%20-%20N1.html
Ostale su samo fotografije. Nekada je u ovoj kući bila graja i životna radost. Rat je samo donio smrt i bol majke. Njena dva sina Fuad i Saud ubijeni su tokom jula 95’. Danas Šuhra Malić ima samo fotografije od njih.
“To je kada su bili mlađi, vidiš”, kaže pokuzujući nam njihove fotografije.
Osim na fotografijama svoje sinove nerijetko vidi i u snovima.
“On ide putem, bio je inžinjer, nosi fasciklu i zubi mu se bijele, izletila sam napolje zovem: Suade, Suade i ušla sam u kuću, ne prestajem plakati”, priča nam Šuhra.
Trenutak njenog najvećeg bola je fotografisan i oslikan. Obišao je cijeli svijet. O Šuhri su napisani i stihovi. Željela je da ih pročitamo. Nije ih kaže dugo čula.
“Ma gdje da ste djeco moja draga, majka čezne i vama se nada, jedne čeka druge oplakuje, u starosti sama sad samuje”.
A samuju stotine žena koje posmrtne ostatke svojih najmilijih nikada nisu pronašle. Begija Smajić imala je samo 12 godina 1995. godine. Posljednji zagrljaj sa ocem vječno urezan u njena sjećanja.
“Sjećanja su vrlo friška, ponekad bih… voljela da nisu tako friška. Ona se obnavljaju svakog 11. Nažalost nismo pronašli nijednu kost od mog oca… to je ono što me još više obavezuje da živim na ovim prostorima”, kaže Begija.
Istu bol i obavezu osjeća i Šehida Abdurahmanović. Početkom rata njen muž je ubijen. Sve prethodne godine žene Srebrenice pokazale su kakvu snagu imaju. Od borbe za pravdu nikada nisu odustale.
“Kada to sve preživite i ostanete bez igdje ikoga svog onda se javlja neka posebna snaga i jačina, ali to je sve iz nužde i od prevelike boli. Ne dozvoljavate sebi da kleknete. Kada ostanete pod vedrim nebom, bez igdje ičeg, tu je žena Bošnjakinja pokazala koliko je jaka, koliko je mudra”, kaže Šehida.
Njihova najveća pobjeda su osuđujuće presude u Hagu, a zalog za budućnost je, kažu, vječno sjećanje na ubijene tokom genocida u Srebrenici.