Jučer je u Čikagu održana mirna šetnja povodom obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici.
Nešto više od dva mjeseca, “Lillies of hope” i organizacija mladih “JaBiH” radila je na organizaciji ove šetnje kako bi sve bilo isplanirano u detalj i kako bi se dobile sve dozvole za održavanje ove šetnje. Bilo je prijavljeno nešto više od 450 osoba, ali kako navode iz ovih organizacija, šetnji je prisustvovalo dosta više učesnika.
Prije početka same šetnje iščitano je svih 50 imena osoba koja će svoj vječni počinak naći u Potočarima ove godine.
Svi prisutni su načinili simboličnih 8.372 koraka što predstavlja broj žrtava koji su mučki ubijeni kobnog 11. Jula u UN-ovoj zaštićenoj zoni u Srebrenici.
Uspio da pobjegne u autobusu sa ženama i djecom
Jedan od učesnika ovogodišnje šetnje bio je i Enes Karić, rođeni Srebreničanin, koji je 2000. godine došao u Ameriku. Priču započinje o svom rodnom mjestu, Srebrenici. Prisjećajući se početka rata, došao je do tog jula 1995. godine, kada je uspio da pobjegne autobusom gdje su bile žene i djeca.
Kako kaže, tri dana je putovao, autobus su pregledali, ali na svu sreću i uz pomoć dragog Boga, ostao je živ i prešao je u sigurnu zonu, u Tuzlu.
Danas je, kaze Enes, njegovo srce puno. Vidio je kako nove generacije preuzimaju ono što su oni započeli. I siguran je da će organizacija iz godine u godinu, biti sve bolja i bolja.
Dosta je učesnika ove šetnje upravo iz Podrinja, ali i nakon toliko godina, vraćanje u rat, progone i ubistva kako kažu, nije im lako.
Džemal Delić također je rođeni Srebreničanin. Igrom slučaja, završio je u Americi početkom 2000.
Bježao kroz šumu osam dana
Kako kaže, svake godine je prisutan na događajima koji su vezani za nemile događaje u BiH, pa tako i ovaj.
– Zadovoljan sam organizacijom i onim što je omladina uradila – ističe Džemal i nastavlja:
– Sve vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, bio sam u Srebrenici. Padom Srebrenice 11. jula 1995. sa većom grupom ljudi uputio sam se ka šumama i krenuli smo prema Tuzli. 7 dana i 7 noći smo hodali, trčali, tražili skloništa, nosili povrijeđene, unesrećene ukopavali pored puta ako smo mogli… Bez hrane, bez vode, lijekova, agresori oko nas…. Osmi dan, zakoračio sam na slobodnu teriroriju, i nisam mogao vjerovati da sam još među živima. Put je bio izuzetno težak, ali sam bio sretan što sam živ! Jedino što bih zamolio sve buduće generacije jeste da nastave da spominju i opominju, da se ne desi opet nikome Srebrenica, masovna ubistva i egzekucije.
Iz organizacije su istakli da rade na tome da buduće generacije nikada ne zaborave šta se dešavalo u Bosni i Hercegovini od 1992.-1995., a u ovom slučaju, sve ono sto se dešavalo u Srebrenici tog 11. jula 1995. Da se nikada neće zaboraviti niti jedna žrtva koja je mučki ubijena i bačena, pa premještena iz jedne, u drugu, treću i četvrtu masovnu grobnicu.