PRIČA O ČOVJEKU I PSU koji neće svoje najbolje prijatelje ostaviti žedne na cesti.

5 Min Read

PRIČA O ČOVJEKU I PSU
Hodali cestom čovjek i njegov pas. Uživali oni u svom druženju, kao i ljepoti prirode, sve dok čovjek odjednom ne shvati kako su mrtvi. Sjeti se vlastitog umiranja, ali i toga da je i njegov vjerni pas odmah nakon toga umro od tuge. Pitao se kuda li ih vodi ta cesta.
Nakon nekog vremena dođu do prekrasnog kamenog ulaza u dvorište kuće koja je bila od čistog zlata. Čovjek i pas upute se k vratima, ali odjednom se pojavi neki čovjek ispred njih.
– Oprostite, gdje smo ja i moj pas? – upita umrli došljak.
– Ovo je raj, gospodine – odgovori čovjek na vratima.
– Oh, baš dobro! Imate li malo vode, dugo već hodamo.
– Naravno, gospodine. Samo uđite.
Čovjek krene u dvorište, kad ga vratar zaustavi.
– Žao mi je, gospodine, ali psi ne mogu unutra.
Došljak se zamisli trenutak, prisjeti se svih onih godina pseće vjernosti i vrati se na cestu. On i njegov pas nastave hodati.
Nakon nekog vremena ugledaju ponovno ulaz u dvorište, ovog puta bez ograde i vrata. Odmah pored kuće sjedio neki čovjek čitajući knjigu.
– Oprostite, imate li vode? – upita umrli došljak.
– Da, evo ovdje, gospodine. Poslužite se.
– A, može li i moj pas ući napiti se vode? – nastavi zapitkivati došljak.
– Naravno, sva žedna bića ovdje su dobrodošla. Ovo je raj, gospodine.
– Kako raj? Pa, raj je bilo ono zlatno mjesto malo prije, u koje nije životinjama dopušteno ulaziti.
– A, ne gospodine – reče čovjek koji je čitao knjigu – ono nije raj, nego pakao.
– Pa ako je pakao, kako to da se ne ljutite što se lažno predstavljaju vašim imenom?
– Zašto bismo se ljutili? Pa to je dobar način da kod njih završe oni koji su sposobni svoje najbolje prijatelje ostaviti žedne na cesti.
Preuzeto sa stranice Azil Prijatelji Čakovec
Hodali cestom čovjek i njegov pas. Uživali oni u svom druženju, kao i ljepoti prirode, sve dok čovjek odjednom ne shvati kako su mrtvi. Sjeti se vlastitog umiranja, ali i toga da je i njegov vjerni pas odmah nakon toga umro od tuge. Pitao se kuda li ih vodi ta cesta.
Nakon nekog vremena dođu do prekrasnog kamenog ulaza u dvorište kuće koja je bila od čistog zlata. Čovjek i pas upute se k vratima, ali odjednom se pojavi neki čovjek ispred njih.
– Oprostite, gdje smo ja i moj pas? – upita umrli došljak.
– Ovo je raj, gospodine – odgovori čovjek na vratima.
– Oh, baš dobro! Imate li malo vode, dugo već hodamo.
– Naravno, gospodine. Samo uđite.
Čovjek krene u dvorište, kad ga vratar zaustavi.
– Žao mi je, gospodine, ali psi ne mogu unutra.
Došljak se zamisli trenutak, prisjeti se svih onih godina pseće vjernosti i vrati se na cestu. On i njegov pas nastave hodati.
Nakon nekog vremena ugledaju ponovno ulaz u dvorište, ovog puta bez ograde i vrata. Odmah pored kuće sjedio neki čovjek čitajući knjigu.
– Oprostite, imate li vode? – upita umrli došljak.
– Da, evo ovdje, gospodine. Poslužite se.
– A, može li i moj pas ući napiti se vode? – nastavi zapitkivati došljak.
– Naravno, sva žedna bića ovdje su dobrodošla. Ovo je raj, gospodine.
– Kako raj? Pa, raj je bilo ono zlatno mjesto malo prije, u koje nije životinjama dopušteno ulaziti.
– A, ne gospodine – reče čovjek koji je čitao knjigu – ono nije raj, nego pakao.
– Pa ako je pakao, kako to da se ne ljutite što se lažno predstavljaju vašim imenom?
– Zašto bismo se ljutili? Pa to je dobar način da kod njih završe oni koji su sposobni svoje najbolje prijatelje ostaviti žedne na cesti.
Preuzeto sa stranice Azil Prijatelji Čakovec

Share this Article