U oktobru prošle godine bilo je tačno osam godina od jedne hladne večeri kada smo ispred zgrade čuli odlučno, glasno mjaukanje. Pošto nije prestajalo ni nakon pola sata, sišli smo da vidimo o čemu je riječ, a malena žućkasta krznena loptica se odmah uzverala na rame prvoj osobi koja je izašla i strpljivo čekala da shvatimo da smo mi sad njegovi ljudi.
Unijeli smo ga u stan, gdje je odvažnim korakom odmah obišao teritoriju, pronašao hranu, odabrao mjesto za spavanje i – tako je Milutin ušao u moj život. Iz malog, krmeljavog klupka punog buva izrastao je jedan impozantan mačor, divne naravi, iako pomalo stidljiv.
Zvali smo ga Mićko ili Mićo, a kada je došlo vrijeme da ga veterinar i zvanično “upiše” odlučili smo da ozbiljan mačor zaslužuje ozbiljno ime, pa je tako postao Milutin. Od prvog dana kada smo se upoznali, pa do danas, Milutin je neiscrpni izvor ljubavi, smijeha i zabave. Dostojanstven, nečujan, pristojan i sa gostima uvijek na distanci, hrabro je podnosio različite lijepe i manje lijepe stvari koje su nas usput zadesile. Mijenjali smo stanove i cimere, bili na ivici da odemo na drugi kontinet, kratko smo čak bili i razdvojeni, ali jedna stvar je ostala konstantna – kad padne noć i svijet se smiri, Milutinovo glasno predenje u krilu činilo je sve malo lakšim i podnošljivijim.
Sofi je kod nas došla sa dva mjeseca, i bez imalo stresa. Spavala je kad je došla, a nakon buđenja, jednog dramatičnog zijeva, ponašala se kao da je oduvijek tu. Prvih par sati, Milutin je gledao sa sigurne distance, vjerovatno razmišljajući je l’ to igračka, ili neka nova pošast s kojom treba da živi…
Sof nije imala prolem sa upoznavanjem – čim ga je ugledala, zaletjela se prema njemu, na šta je mačor uvrijeđeno pobjegao pod krevet, odakle smo vidjeli samo dva užarena oka. Ipak, džaba i Mićku i meni pokušaji da se polako upoznamo s malom pridošlicom – ona je odlučila da smo mi sad “njeni” i tako se ponaša od prvog dana.
Nakon nekoliko nesigurnih odbijanja interakcije, i Milutin je popustio. Već naredni dan zatekla sam ga kako je rola po podu kao da je loptica, a ona iskreno uživa u tome, kotrljajući se nazad prema njemu. Tako je Milutin dobio svog ljubimca.
Sofi je dugodlaka, po leđima ima “mramorne šare”, a po stomaku krzno u bojama karakterističnim za “kaliko” mace ili trobojke. Ima impozantne brkove, a njen čupavi rep je izvor beskrajne zabave za Milutina, koji je sa sedam godina ponovo počeo da se igra kao da je mače.
Danas, godinu i po dana kasnije Sofi je rastom malo veća od Miće, ali je “u duši” i dalje malo, razmaženo, neodoljivo mačence. Detalje pakta koji su njih dvoje, očito, sklopili, ne znam, ali jasno je da djeluju kao tim. Zajedničkim snagama pomažu u kućnim poslovima i redizajnu enterijera (razmještanje jastuka i svega što mogu da pomjere po cijelom stanu, stvaranje sefa za “blago” koje čine čepovi, loptice, upaljači, labela, a koji se nalazi ispod kauča).
Zajedno su naučili i da kradu. Sofi je stručnjak za uvlačenje u kese, torbe i cekere. Dok ona “rovi”, Mićo skreće pažnju, ozbiljno me gledajući u oči, dira šapicom čim skrenem pogled i mjauče kao da želi da mi nešto kaže. Kad Sofi pronađe “blago”, Milutin započinje trk (preciznije GALOP), a kad je ukradeno “blago” izolovano, zajedno ga odnose u svoje tajno skrovište. Od krupnih poduhvata izdvojila bih plansku krađu banane sa trpezarijskog stola i zajedničko odnošenje iste u sobu. Ove akcije ne bi se postidjeli ni najbezobrazniji rakuni!
Ipak, najljepše od svega je što Sofi obožava Milutina, pa se često šalim da treba naći osobu koja će te gledati s ljubavlju s kojom ona gleda njega. A Milutin, kao svaki Balkanac, teško iskazuje emocije, ali ljubav pokazuje malim gestama.
Na primjer, ne ljuti se što proždrljiva Sof pojede ponekad i svoju i njegovu hranu, čak joj uvijek ostavi mrvu u svojoj posudici i blago je gleda dok jede. Uvijek je pusti da bude prva u redu za češljanje (i češkanje). Prepušta joj da izabere na kom radijatoru će da leži, dozvoljava joj da osmatra golubove sa njegovog omiljenog mjesta i toleriše njenu povremenu dramatičnu dreku.
