Spomen ploča u Rimu o bosanskoj kraljici, ali grob je prazan…

13 Min Read

Piše Emir Medanhodžić, Fondacija čuvari baštine Bassania

-Razotkrivamo mitove i laži iz bosanske historije – Kraljica Katarina Kosača

Tragična sudbina kraljice Katarine iskorištena je u vjerske , ideološke i propagandne svrhe putem historiografskih falsifikata i mitova koji nemaju nikakvo utemeljenje i veze sa stvarnim događajima. Čak i njen lik s ove slike u prilogu nije njen, a još su joj i naknadno nacrtali krunu , već je lik jedne firentinske mlade žene naslikane od nekog talijanskog renesansnog slikara.Ona nije ni posljednja bosanska kraljica kako je često neki nazivaju, već pretposljednja, jer je posljednja bosanska kraljica kao što je opće poznato bila Mara Kotromanić Branković.

Jedan od ključnih falsifikata je i mjesto navodnog groba Kraljice Katarine u Rimu. Spomen ploča u Rimu o bosanskoj kraljici Katarini Kosača-Kotromanić (u crkvi Santa Maria in Arecoeli) okačena je (1593) na stub crkve. Grob je prazan, što će Vam reći i službenici u crkvi.

Na spomen ploči piše: Catharinae Reginae Bosnensi Stephani ducis San(c)ti Sabbae sorori ex genere Helenae et domo principis Stephani natae Thomae regis Bosnae uxori quantum vixit annorum LIIII et obdormivit Romae anno Domini MCCCCLXXVIII dei XXV octobris monumentum ipsius scriptis positu. (Prijevod na bosanski jezik: Katarini kraljici bosanskoj sestri Stjepana hercega svetog Sabe od poroda Jelene i doma hercega, Stjepana Tomaša kralja Bosne ženi koja je živjela 54 godine i umrla u Rimu ljeta Gospodnjeg 1478. 25. dana oktobra, spomenik njenim pismom ostavljen).

Kako vidimo iz natpisa na spomen ploči, Katarina Kosača-Kotromanić greškom je predstavljena kao sestra svome ocu, što indirektno govori da je spomen ploča naknadno napravljena i postavljena na stub i prazni grob (1593) i da su radili po sjećanju. Na inicijativu dr. Branimira Trezera, 7. novembra 2007. godine, Bosna i Hercegovina je od Rima tražila povratak ostataka bosanske kraljice Katarine Kosača-Kotromanić. Sačinjena je i grupa za prijenos kostiju, na čijem je čelu bio glumac Josip Pejaković .

Očekivani odgovor je glasio: Nema lijesa niti kostiju kraljice Katarine Kosača-Kotromanić niti su ikad bili u Rimu.

“Diplomatkinja izmedju Porte i Vatikana”

Kraljica Katarina od Bosne – diplomatkinja razapeta između svoje porodice Kosača i etabliranih porodičnih veza s Portom, predstojećeg raspada suprugove vladarske loze Kotromanića te pritisaka i praznih obećanja Vatikana bez prave potpore, bez podrške muža, a i slabe podrške već onemoćalog oca hercega Stjepana, ona junački kormilari morem prljavih i zakulisnih igara srednjovjekovlja.

Neki naši tzv. poznavaoci bosanskog sredjovjekovlja nisu razumjeli to vrijeme pa je prikazuju kao ucviljenu majku koja je izgubila djecu, muža i kraljevstvo a u stvari se radi o nevjerovatno snažnoj , pametnoj i obrazovanoj svjetskoj ženi. Kralj Stjepan Tomaš umire 1461g. pod sumnjivim okolnostima a prema pisanju Fra Filipa Lastrića ubijaju ga njegov stariji sin iz osporavanog braka s patarenkom Vojačom Stjepan Tomašević i kraljev brat Radivoje Ostojić a u spletki i na nagovor ugarskog kralja Matijaša Korvina. Stjepan Tomašević uzima titulu kralja dok Tomaševa udovica kraljica Katarina Kosača Kotromanić nastavlja živjeti na dvoru i u kraljevskim rezidencijama kao kraljica majka.

Pošto su kralj Tomaš, a pred njihovu ženidbu i kraljica Katarina, konvertirali na katoličanstvo zapad i Vatikan su smatrali da je njihov sin Sigismund Kotromanić (budući Ishak beg Kralloglu) pošto se rodio u katoličkom braku prvi zakoniti muški nasljednik kralja za razliku od polubrata Stjepana Tomaševića. S obzirom na to da je kao oceubojica dokazao okrutnost u opasnosti je bio njegov mlađi polubrat. Strah od osvete Kosača jer je Katarina bila Kosača, u slučaju potencijalnog nedjela Stjepana Tomaševića prema polubratu bio je jamac sigurnosti mladog Kosače kraljevskih korijena. Međutim svakim danom tenzije su po tom pitanju rasle kao i nelagoda nastavka odrastanja na dvoru za mladog Sigismunda koji je ostao bez svog prvog zaštitnika u osobi oca.

S obzirom na to da je kralj Stjepan Tomašević odbivši platiti danak povrijedio ego sultana i izazvao gnjev zbog kojeg će se sultan 1463.g. osobno sa 150.000 vojnika uputiti prema Bosni da mu skine glavu te zbog dojave da se sprema pohod te da će biti turbulentna ratna vremena u kojima prijeti opasnost za mladog Sigismunda od Stjepana Tomaševića koji bi mogao iskoristiti ratne prilike da se riješi polubrata kao i opasnost za mladog Stjepana maloljetnog sina mezimca hercega Stjepana Kosače kojem je prijetila opasnost od njegova starijeg polubrata Vladislava, porodica Kosača pronalazi rješenje njihove zaštite pod štitom Otomanskog carstva.

Maloljetni Sigismund i njegova sestra Katarina predani su sinu strica njihova djeda hercega Stjepana Kosače – Isa begu Ishakoviću Hraniću koji postaje njihov tutor dok je hercegov sin Stjepan povjeren direktno sultanu a što je već prije bilo najavljivano jer se u poveljama mirenja s Vladislavom i raspodjele hercegove imovine prije njegove smrti Sultan spominje kao jamac sigurnosti dogovorenog i štićenik maloljetnog hercegova sina Stjepana/ Ahmeda. Vjerojatno su sve troje djece otišli istovremeno a njihovo izvođenje iz ratnog okruženja se desilo u periodu do u tri mjeseca prije nego što će Sultan zakoračiti u Bosnu u pohodu po kraljevu glavu jer je zabilježeno da su se u tom periodu prebacivale vojne jedinice Isa bega Ishakovića Hranića u Prijepolju preko mosta na rijeci Lim. One nisu sudjelovale u vojnim operacijama protiv Kotromanića kao niti protiv Isa begova rođaka Hercega Stjepana već za pripreme njegove Zemlje Pavlovića i bratskog Vojvodstva Kosača za predstojeće događaje kako bi spriječile moguću devastaciju Isa begova vlasništva u njegovom vojvodstvu u predstojećim osmanskim vojnim operacijama protiv Kraljevine Bosne te spriječile osmansku odmazdu nad rođakom hercegom Stjepanom Kosačom koju mu je organizirao hercegov vlastiti sin Vladisav smjestivši mu aferu ugarskog špijuna na dvoru kod sultana kako bi došao na vlast u državi Kosača umjesto oca uz pomoć turskih plaćenika.

Zbog spašavanja hercega Stjepana Kosače i iskazane pomoći jer mu je omogućio odstupnicu na jug prema Blagaju i Herceg Novom te zbog odbijanja sudjelovanja u ratnim pohodima protiv Bosanskog kraljevstva sultan smjenjuje Isa bega s njegove funkcije vodećeg vojnog zapovjednika Skopskog krajišta te Bosanskog sandžaka. Sultan za vrijeme ratnih operacija nad Bosnom imenuje drugu osobu i nalazi ju u Mehmed begu Minetoviću ali po prestanku ratnih djelovanja vraća Isa bega Ishakovića Hranića na njegovo mjesto osobe broj jedan te Isa beg nastavlja obnašati ulogu najvažnijeg čovjeka na terenu između Vatikana i Porte.

Znači da zaključimo nije bilo nikakvog otimanja djece i njihovog navodnog nasilnog odvođenja iz Bosne u Skoplje već su otišli pod zaštitu njihovog rodjaka i tutora Isa bega Ishakovića. Nema nijednog pisanog originalnog dokumenta u vezi tog nasilnog odvođenja , što je još jedna velika izmišljotina i falsifikat.

Kraljica Katarina Kosača Kotromanić i Kraljica Mara Branković Kotromanić u 1463 godini

Prema originalnim dokumentima, a koje navodi i Ćiro Truhelka, Katarinin brat Vladislav Hercegović Kosača najavio je posjetu kralju Stjepanu Tomaševiću u martu 1463. godine te se podrazumijeva da je do njega i došlo, a vezano uz taj posjet, može se pretpostaviti da se s njim iz strateških razloga vratila kraljica Katarina kući ocu gdje će provesti iduće četiri godine i to u južnoj Bosni, Herceg Novom te u Dubrovačkoj republici. Pošto djeca nisu bila s njom očito je da su ona nešto prije nje napustila dvor i prema porodičnom dogovoru upućena na put prema dvoru u Skopju gdje je stolovao rođak iz otomanske grane Kosača Isa beg Ishaković Hranić.

Sigismund Kotromanić dobiva ime u duhu islama u spomen na pradjedova brata po majčinoj liniji Ishak-bega koji je ujedno bio otac njegova tutora i postaje Ishak-beg Kraljević (Kralloglu) dok Stjepan postaje Ahmed paša Hercegović i njih dvojica nastavljaju školovanje na Enderunu koji je u to doba bio najkvalitetnija organizirana školska ustanova na svijetu.

Katarinina kćerka imenjakinja zabilježena je kao Emine i ona ostaje kod rodbine na dvoru u Skopju. U pismu namijenjenom Vladislavu a od strane Dubrovačke Republike iz 23.05.1463. doznajemo da su se ako bude potrebno Dubrovčani ponudili pomoći prevesti kraljicu Katarinu brodom s kopna samo da im javi mjesto ukrcaja na obali. Osim ovog Vladislavova dokumentiranog posjeta ne postoji niti jedan drugi dokument koji bi se mogao povezati s kraljicom Katarinom i njenim napuštanjem kraljevskog dvora tako da su sve aktualne patetične priče koje se vežu uz kraljicu i ta dešavanja 1463. u zoni mitologije i politikantstva.

Aktualna kraljica Mara Kotromanić Branković se također pripremila za turski pohod na Bosansko kraljevstvo te je zabilježeno da je ona između 19. i 26. 05. 1463. izbjegla ratne sukobe i stigla u Vrliku u pratnji Nikole Testa, a izvještaj o tome sastavio je trogirski knez. Tu se nadalje Marin boravak u Vrlici kvalificira da je bila u svojstvu zarobljenice hrvatskog bana Pavla Špirančića. Po otpuštanju kraljice Mare iz pritvora ona prvo odlazi za Split gdje kratko boravi, zatim u Dubrovnik a onda 1485.g. ide na sultanov dvor gdje se žali na Dubrovčane da je žele pokrasti jer su joj odbijali predati naslijeđe iza pogubljenog supruga kralja Stjepana Tomaševića nakon njena dva službena zahtjeva. Sultan intervenira i Mari Dubrovčani predaju pohranjeno zlato i isplaćuju veliku količinu novca bosanske kraljevine a ona će nastaviti boraviti skoro do kraja života na sultanovom dvoru sa svojim tetkama sultanijom Marom Branković i celjskom groficom Katarinom.

Povjesničari pogrešno tumače hercegovo utvrđivanje na jugu na način da je sultan mudro skrenuo pažnju hercega s dešavanja upada u Bosansko kraljevstvo i da je tražio od njega da se pripremi za osvajanje Dubrovnika. Istina je zapravo da je herceg Stjepan bio svjestan da su prilikom upada Turaka u Bosnu mogući svakakvi scenariji i da je preslab pružiti realan otpor sili koja ide na Kotromanića. Za obranu ogromnog teritorija svoje države nije imao dovoljan broj ljudstva spremnog za rat a vojska se temeljila na plaćeničkoj koja je bila nemotivirana za rat. Stoga on procjenjuje da mu je bolje napraviti odmak od epicentra ratnih djelovanja i koncentrirati svoje snage na jug pod izlikom da će on kao vazal držati jug i ako sultan odluči da će on krenuti na Dubrovnik. U tu radnju su bili uključeni hercegovi rođaci Isabegovići te je zbog toga i sam Isa beg smijenjen s mjesta glavnog vojnog zapovjednika za zemlje zapadno od Skopja. Vojno nebranjen teritorij Vojvodstva hercega Stjepana u toku ratnih operacija 1463. preuzima nezasitni mu sin Vladislav Hercegović koji se tada preobraća s turskog u ugarskog vazala Matijaša Korvina.

Prema dva dubrovačka dokumenta u kojima se spominje organizacija i doček kraljica Katarine koji je najavljen i dogovoren dokumentom prije, kraljica se Neretvom preko Stona pa do Lopuda provezla između 14.06. i 04.07.1463. gdje će po pristanku na otok Lopud neko vrijeme boraviti u tajnosti.

Zahvaljujem se mom prijatelju Amiru Isajbegoviću na koautorstvu. Nastaviće se …

Share this Article