JELEČ KOD FOČE : STRADANJE BOŠNJAKA

Srpske snage 4. maja 1992. godine upadaju u Jeleč i najsvirepijim metodama ubijaju sve koje su zatekli, uglavnom nemoćne i bolesne, ali i one naivne pojedince koji su vjerovali svojim komšijama. Žive ih spaljuju u kućama, kolju, siluju…
U napadu je ubijeno više od 85 stanovnika, uglavnom staraca, žena i djece.
Među njima je 30 žena, dva dijeteta i 12 osoba starijih od 60 godina. Iz 17 porodica ubijeno je 68 članova: iz pet porodica po dva člana; iz četiri po tri člana; iz četiri po četiri člana; iz dvije po pet članova; iz porodice Zametica osam članova i iz porodice Srnja 12 članova, od kojih je osam zaklano. Zločini su počeli početkom maja 1992. godine i trajali do oktobra, te krvave godine. Zločinci su bili komšije Srbi. Metode koje primijenili tokom zločina u Jeleču slične su metodama koje su primjenjivali i u drugim krajevima Foče i BiH.
Učitelj Risto Trifković, koji je prije agresije na RBiH predavao „likovno“ u Miljevini i Kozijoj luci i kojeg su mnogi opisivali kao „mirnog umjetnika“, zaklao je svoju dvojicu učenika, dječake braću Edina i Elvedina Barlov.
-Nemojte nas druže nastavniče-molili su kroz jecaj uplašeni dječaci.
-Ne bojte se, neće ništa boljeti-izgovorio je nastavnik monstrum i nakon minutu zaklao svoje učenike.
Po nekim nezvaničnim informacijama „nastavnik monstrum“ je poginuo u zasjedi boraca Armije RBiH, a ima onih koji smatraju da je ta priča svjesno lansirana, kako bi neometano danas živio u okolici Užica.
2014. godine Mujo Ušto pronašao je posmrtne ostatke oca Enesa koji je ubijen i bačen pored ceste Miljevina – Foča, gdje ga je neko kasnije ukopao. Mujo je tada imao 16, a njegov otac 37 godina. Enes je zarobljen nakon pokušaja da o napadu velikog broja četnika iz pravca Miljevine obavijesti svoje komšije. – Odveli su ga u stanicu milicije u Miljevini gdje su ga neki zarobljenici vidjeli teško pretučenog. Tu je i ubijen od strane te tzv. „naše“ milicije. To zna komandir Mićo Olović, a ako to nije on uradio onda zna ko je – govori Mujo.
Jusuf Suljević iz sela Podgaj sa grupom stanovnika izbjegao je u šumu odakle je gledao kako Jeleč gori.
– Nije bilo otpora nikakva, jer tada se nije moglo ni imalo čime oduprijeti. Poslije sam čuo da su u Jeleču, koga god su našli, ko nije mogao pobjeći, pobili. I kasnije su išli i ubijali ko god je ostao u zaseocima okolo. Ubili su Ramiza Omeragića, Hamida i Zahida Šalaku. Koga god su našli od starih pretukli su, a ko god je imao oružje, pa neka je i uvis pucao, ostao je živ jer nisu dolazili – priča Suljević.
Jusuf se sa ostalim preživjelim skrivao po planinskim katunima sve dok u septembru, uz pomoć jedinice Zaima Beševića, nisu izbjegli prema Grebku i Trnovu.
Na Šehidskom mezarju u Jeleču, na samom kraju mezarja, dva nišana i jedan spomenik.
Na njima piše: Srnja Enver (1942-1992), Srnja (Mićunović) Jelena (1936-1992) i Srnja Hadžira (1911-1992).
Nišane i spomenik je podigao brat, djever i sin Esad sa porodicom.
Sve troje su žrtve zločina Vojske Republike Srpske nad Bošnjacima Jeleča, početkom ljeta 1992.godine.Jelena je bila Crnogorka, negdje iz okoline Nikšića. Kada su zločinci poveli njenog muža Envera i svekrvu Hadžiru na strijeljanje, Jeleni su kazali: “Ti si Srpkinja, Ti nećeš s njima na strijeljanje. Idi odavde, idi dole u Miljevinu, pa odatle se prebaci gdje hoćeš.“Jelena je samo kratko odgovorila: „Ja sam veći dio života živjela s’ njima, i u smrt s’ njima ću poći.“
Nakon što je to izustila, začuli su se rafali. Jedno preko drugog pala su tijela Jelene, Envera i osamdesetjednogodišnje Hadžire.
Avdo Sarač se iz šume vratio do svoje kuće. Tu su ga zatekle komšije-četnici, kojima je vjerovao i ubili…
Priredio:Kenan Sarač
Izvorfocanskidani
Stanovništvo sela na obalama Govze desetkovano je u napadu srpskih snaga, koje su 4. maja 1992. godine divljački pobile sve koji nisu uspjeli pobjeći prema planini Husat. Pred duše više od 85 žrtava iz Jeleča jučer je proučen jasin. Uz podsjećanje na dane kada se u Jeleču dešavao pokolj poput onog u Srebrenici tri godine kasnije.
2014. godine Mujo Ušto pronašao je posmrtne ostatke oca Enesa koji je ubijen i bačen pored ceste Miljevina – Foča, gdje ga je neko kasnije ukopao. Mujo je tada imao 16, a njegov otac 37 godina. Enes je zarobljen nakon pokušaja da o napadu velikog broja četnika iz pravca Miljevine obavijesti svoje komšije. – Vidite na mojim očima da mi je teško doći ovdje. Odveli su ga u stanicu milicije u Miljevini gdje su ga neki zarobljenici vidjeli teško pretučenog. Tu je i ubijen od strane te „naše“ milicije. To zna komandir Mićo Olović, a ako to nije on uradio onda zna ko je – kaže Mujo.
Jusuf Suljević iz sela Podgaj danas živi u Austriji. Sa grupom stanovnika izbjegao je u šumu odakle je gledao kako Jeleč gori. – Nije bilo otpora nikakva, jer tada se nije moglo ni imalo čime oduprijeti. Poslije sam čuo da su u Jeleču, koga god su našli, ko nije mogao pobjeći, pobili. I kasnije su išli i ubijali ko god je ostao u zaseocima okolo. Ubili su Ramiza Omeragića, Hamida i Zahida Šalaku. Koga god su našli od starih pretukli su, a ko god je imao oružje, pa neka je i uvis pucao, ostao je živ jer nisu dolazili – kaže Suljević. Jusuf se sa ostalim preživjelim skrivao po planinskim katunima sve dok u septembru, uz pomoć jedinice Zaima Beševića, nisu izbjegli prema Trnovu.
Uprkos prijetnjama ratnog zlikovca Radovana Karadžića da će muslimanski narod nestati, ali i pokušaju ostvarivanja te prijetnje u Jeleču ali i mnogim drugim selima i gradovima, muslimanski narod danas je većinski u BiH, kaže imam džemata Jeleč, Fadil ef. Arifović.
– Ovdje se nije gledala starosna dob. Ubijali su sve, čak i Jelenu Srnju, Crnogorku iz porodice Mićunović, samo zato što je bila udata za Bošnjaka i što nije htjela napustiti svoga muža i komšije s kojima je dijelila i dobro i zlo. Porodice Srnja i Mićunović su stupile u kontakt i pitali ih da li žele njeno tijelo ukopati u Nikšiću, odakle je rodom, da je sahrane po njihovim običajima. Oni su kazali da je Jelena živjela sa svojim narodom i tu treba biti ukopana. Kad je nakon rata reisu l ulema predvodio veliku dženazu njeni rođaci su bili prisutni, a Jelena je ukopana u našem šehidskom mezarju